Halubajski zvončari

Područje općine Viškovo smješteno je sjeverozapadno od Rijeke na površini od svega 20-tak kvadratnih kilometara. Blizina Rijeke, Opatije, graničnog prijelaza sa Slovenijom, ljepote prirode obilježja su koja ovaj kraj čine sve privlačnijim.
Općina Viškovo je poslije Rijeke druga najnaseljenija jedinica lokalne samouprave u Primorsko-goranskoj županiji.
To je gospodarski i turistički razvijeno i prepoznatljivo odredište, prati europske trendove razvoja i omogućava osobni i profesionalni rast i razvoj svakom svom mještaninu.
Njegovanje tradicije Pusta neizostavan je dio Općine Viškovo, a to potvrđuju brojna pusna događanja. Pust odražava tradicionalne oblike univerzalne ljudske potrebe za novim životnim ciklusom, za dobrom koje će pobijediti zlo. U skladu sa suvremenim oblicima življenja, tradicionalni oblici zabave i druženja obogaćeni su Halubajskim karnevalom koji se održava od 1999. godine, a njegova je okosnica stoljetna tradicija Halubajskih zvončara.

I svake godine, oduvijek i zauvijek obilaze zvončari svoja sela. Iz svakog je neki zvončar. Ožive, makar na kratko stare šterne i zapušteni putevi. Tresu se trijemovi kuća i stare volte od veselog koraka potresujke. U svakom selu ljudi ih rado dočekaju. Pripreme ono što najbolje znaju i umiju, da se “užanca ne zatare”. Stari ljudi kažu: “Da mu vrah zel krijancu, ki pozabi staru užancu”.
Njihova se tradicija zasigurno neće zaboraviti.
Naša ekipa zavirila je u tradicionalnu halubajsku konobu, smještenu u selu Mavri, a u domaćinskoj atmosferi dočekala nas je obitelj Jardas i predstavnici Halubajskih zvončara.

Svako mjesto krije poneku legendu, osebujnu priču koja se prenosi generacijama, s naraštaja na naraštaj. Počasno mjesto u očuvanju narodne tradicije Halubja pripada Halubajskim zvončarima. Halubajski zvončari, kao i druge zvončarske skupine u Kastavštini, ritualno su vezani za prapovijest, ali ni danas nisu izgubili na svom značaju. Na ovome prostoru imaju višestoljetnu tradiciju i najpoznatiji su predstavnici pokladne magije u Hrvatskoj. Već nekoliko stotina godina predstavljaju isključivo pokladne običaje, no nekada su čuvali stoku i tjerali zle duhove zime, te prizivali proljeće. Našem kraju daju biljeg prepoznatljivosti.
Proučavajući zvončare Kastavštine, na terenu se susrećemo s dvije legende koje pokušavaju objasniti uzroke nastanka zvončara. Jedna ih tumači kao nužnost u obrani od Turaka ili Tatara, a druga legenda govori o prijelaznom dobu iz zime u proljeće kada su pastiri tjerali zle zimske duhove. Bez obzira na to koja je od njih dvije bliža istini, obje se prenose usmenim putem, jer su dio usmenog folklora.
Današnja svijest uvelike se razlikuje od kolektivne svijesti prije stotinjak godina. Zvončare danas promatramo kao održavanje tradicije, običaja, želju za komunikacijom, afirmacijom, spoznaju vlastitog identiteta,a u novije vrijeme kao folklornu i turističku ponudu.

Biti zvončarem velika je čast. To ne može biti svatko. Zvončari imaju i inicijacijsku ulogu. Prihvaćanjem mladića i adolescenata u skupinu potvrda je odrasle osobe u zajednici. Uključivanjem u zvončarsku grupu daje se povjerenje stasalom mladiću. On sada ulazi u svijet odabranih, jakih i snažnih.
Za njih je to svojevrsan test vlastite izdržljivosti, snage, zdravlja i muškosti. Branit će zajednicu od zlih sila i dostojno će je prezentirati.
Tako se očuva tradicija i narodni običaji, a to je najbolji način za prezentiranje svog zavičaja. To su neraskidive veze koje na okupu drže ljude različite dobi, zanimanja i stupnja obrazovanja.
Od sela do sela, zvončari dnevno prođu po 20 kilometara, no nema tih kilometara koji će ih obeshrabriti. Zvončarski je moto – krepat ma ne molat. “Nema stajanja” Onaj tko krene na ophod, taj ga mora i dovršiti. Ne može bilo tko postati zvončarem. Moraš imati ritam,težak korak,moraš jednostavno to osjećati, ali moraš i vući korjene odavde pa se ta tradicija prenosi sa koljena na koljeno.

Nedeju pul Bačurkineh otprta vrata nekadašnje oštarije. Tu j’ okupljalište. Zima j’ za ponemet. Oni va kratkeh rukaveh! Hitaju na se vele ofčje koži, namešćuju zvonac. Korak – dva, za provu ako dobro zvoni. Stišću špagi junačka pleća. Mišićave, grebujave, jake ruki mačuku drže. Strašne maškari glavu pokrivaju. Smeju se krepki halubajski muži, porivuju, zijaju, nazdravjaju. Neki su oci i svoji mići pripejali. Vežuju jih, parićuju, davaju uputi kako se moraju ponašat i ča delat. Za zvončara se vadi od mićeh nog. Na njih svet stoji!

Svaki Halubajski zvončar će sa sigurnošću reći kako su mu od svih karnevala, gostovanja u Hrvatskoj i inozemstvu ipak najdraža zadnja tri pusna dana – pusna nedeja, pusni pundejak i pust. Gromoglasnom zvonjavom Halubajski zvončari tada obahajaju, bude i probude cijeli svoj kraj, cijelu Kastavštinu. Tada su svoji na svome. U svakom selu dočekaju ih razragani domaćini, pripremajući im jelo I piće za okrjepu.

Gušta se  prava domaća hrana. Kopir na lešo i režnji. Ma će žarit! Va saken sele muzika sope. Tanca se i veseli. Red je da zvončari zatancaju z ženskemi z sela i tako poštimaju selo i njih trud kega su uložile parićujuć zvončaron. Prilika je to da se poćakula z judi keh se ne vija saki dan. A to je najlepče i najvredneje.

Upravo zbog svojih posebnosti i atraktivnosti godišnji pokladni ophod zvončara s područja Kastva na UNESCO-vom je popisu nematerijalne kulturne baštine svijeta ustanovljenom Konvencijom o zaštiti nematerijalne kulturne baštine u 2003. godini. Ujedno su i najbolji čuvari folklornih tradicija, svog zavičajnog identiteta Halubja i Kastavštine. U 2007. godini od Ministarstva kulture proglašeni su kulturnim nematerijalnim dobrom od značaja za Republiku Hrvatsku te su upisani i u Registar kulturnih dobara Hrvatske.

Uživali smo danas u kraju bogatom dobrim ljudima, tradicijom koju čuvaju, kušali pusne specijalitete. Još nam je ostalu puno za ispričati o Halubajskim zvončarima. Zato naše druženje nastavljamo i u sljedećoj emisiji.

Aš…

Bit zvončar ne znači oprtit zvonac i kanpanat. Bit zvončar znači pokazat kemu pripadaš, čigov si i kade ti je mesto. Reć sakemu da si svoj na svojen, da trdo stojiš na svojen kamike i z raširenemi rukami z mačukun v ruke poručuješ: “Volin i čuvan svoj kraj!”

Ostale emisije

Best of 2019.

Best of 2019.

Best of 2019. Dragi naši vjerni Gastroljupci, u ovoj sezoni emisije Gastro lutalica zaista smo vidjeli i okusili svu raskoš, bogatstvo i ljepotu naših krajeva. Miješali su se tu neopisivi mirisi i okusi, prekrasni krajolici, posebni običaji i dragi nam i gostoljubivi...

Bribir – drugi dio

Bribir – drugi dio

Bribir - drugi dio Vinodol je naseljen još u kameno doba, a u 2. stoljeću prije Krista Rimljani mu daju ime Vallis vineariae. Dolaskom Hrvata Vinodol dobiva današnje ime, a vinova loza, posebno autohtona sorta žlahtina, uzgaja se sve do danas. Ostaci starih zidina i...

Kulturno umjetničko društvo Bribir

Kulturno umjetničko društvo Bribir

Kulturno umjetničko društvo Bribir Bribir se nalazi između Novog Vinodolskog i Bakra, u Vinodolskoj općini. Put do Bribira od smjera mora vodi takozvana "Rajska dolina". Bribir je nekadašnje sjedište krčkih knezova - Frankopana.Tradicijska baština Vinodola bogata je i...

Share This